Bulimija
Bulimija je psihički poremećaj koji se najčešće javlja u mladih djevojaka. Karakterizira ga potreba za prejedanjem velikih količina visokokalorične hrane. Nakon prejedanja slijedi namjerno povraćanje koje nastaje zbog straha od debljanja i nezadovoljstva izgledom vlastitog tijela. Od sto mladih djevojaka, njih tri do pet bori se s ovim poremećajem.

Bulimija je prvi put opisana u medicinskoj literaturi 1979. godine. Praksa prejedanja i povraćanja, odnosno čišćenja laksativima bila je poznata već u starom Egiptu, Grčkoj, Rmu i Arabiji. Liječnici su nekada povraćanje i čišćenje smatrali potrebnim radi očuvanja zdravlja. U literaturi se još uvijek raspravlja jesu li ove pojave i činjenica da su se bogati Rimljani često gostili, a nakon toga čistili, zapravo bile neke varijante danas poznate bulimije nervoze ili ne. U kasnijim stoljećima kroz literaturu se spominju osobe koje su prema povijesnim izvorima imale simptome nalik bulimiji s ciljem namjernog mršavljenja. Danas prevladava mišljenje kako je riječ o novom poremećaju jer do novijeg datuma nije postojao potpun opis bolesti kakvu danas poznajemo.

Poremećaj je lako prepoznati po povremenoj potrebi jedenja velikih količina hrane. Prejedanje prati osjećaj kako ne postoji kontrola uzimanja hrane, odnosno, osoba ne može prestati s jelom. Prestaje jesti kada količina uzete hrane počinje smetati tijelu i kada se pojavi osjećaj boli zbog prepunog želica. Tada se javlja strah od debljanja i potreba za sprečavanjem debljanja povraćanjem, čišćenjem laksativima ili diureticima. Istovremeno se javlja potreba za kompenzatornim gladovanjem ili pretjeranom tjelesnom aktivnošću u svrhu mršavljenja. Da bi se takvo ponašanje moglo nazvati bulimičnim, mora se događati najmanje dva puta tjedno kroz tri mjeseca.

U bulimičnih i anoreksičnih osoba opaža se kako je procjena vlastite vrijednosti pretjerano povezana s procjenom oblika i težine tijela. One su stalno pod pritoskom jer su opsjednute dijetama i razmišljanjem o vlastitom tijelu. Treba napomenuti da se povremena prejedanja i povraćnja mogu javiti i tijekom anoreksije nervoze. Bitna razlika između anoreksije i bulimije je u tjelesnoj težini. Kod bulimičnih je osoba tjelesna težina normalna ili malo povećana, dok je u anorektčnih izrazito niska.

Bulimija nervoza javlja se u djevojaka u razdoblju srednje i kasne adolescencije, dakle, javlja se u pravilu nešto kasnije od anoreksije. Uzroci poremećaja nisu u potpunosti poznati. Vjerojatno se radi o poremećaju koji uzrokuje više čimbenika. Bulimija se češće javlja u obiteljima u kojima je bilo osoba sa pretjeranom tjelesnom težinom, depresijom ili je netko od članova bio sklon zlouporabi alkohola ili droga. Individualna iskustva koja mogu biti čimbenici rizika za razvoj poremećaja su zaokupljenost dijetom i izgledom tijela, život u obiteljskoj neslozi i seksualno zlostavljanje u djetinjstvu. Bulimične pacijentice obično rano seksualno sazrijevaj, već prije nastupa bolesti imaju nisko samopoštovanje i sklone su anksioznosti. Bulimične su osobe obično izrazito impuzivne, nagle naravi, teško se suzdržavaju i kontroliraju, a iz toga proizlaze i njihovi brojni sukobi s okolinom. U načelu su to osobe koje pokušavaju biti dobre, poslušne i nastoje održati dobar kontakt s članovima svojih obitelji, no to im zbog impulzivne naravi, ponekad ne polazi za rukom. Naglost i sklonost uznemirenosti te slabo podnošenje frustracija, bulimične osobe navodi da povremeno konzumiraju alkohol ili droge kako bi smanjile svoju napetost ili uklonile depresivnost.

Većina je obitelji, iz kojih dolaze bulimične osobe, zaokupljeno problemom namjernog povraćanja, što je u samoj bolesti sekundarna pojava. Bulimija počinje prejedanjem. Važno je shvatiti zašto osoba odjednom razvija potrebu za prekomjernom količinom hrane. Vjeruje se da je u pozadini ove potrebe poseban problem odnosa s majkom. Čini se da bulimične osobe doživljavaju hranu kao simboličnu zamjenu za ljubav, što nije specifično samo za njih, već je to univerznalna pojava. Posebnost je bulimičnih osoba što su u djetinjstvu imale dojam kako s majkom komuniciraju samo na konkretnoj razini, kroz hranjenje. Svaki puta kada su uznemirene nesvjesno traže hranu i tako hranom zamjenjuju ljubav. Osjećaji nesigurnosti, uznemirenosti i žalosti za njih su nepodnošljivo bolni i moraju ih odmah suzbiti hranjenjem. U konačnici, pretjeranim jedenjem izaziva se tjelesna bol koja služi kao spas od psihičke boli. Jednako tako u bulimičnih osoba često postoji sklonost samopovređivanja koje također služi otkanjanjau osjećajne boli jer se ona teže podnosi od fizičke.

Bulimične su osobe, za razliku od anorektičnih, kritičnije prema svojoj bolesti i imaju potrebu da se promijene. Ipak, one se ne javljaju odmah lijčniku prije svega jer se stide svoje bolesti. Doživljavaju je kao „lošu naviku“ s kojom mogu prestati kada žele, što im je zabluda. Osjećaj krivnje zbog „grešnog“ odnosa prema hrani navodi ih na trajno prejedanje i povraćanje. Obično odlaze na terapiju tek kada obitelj otkrije što se događa i kada počne vršiti pritisak. Kada je kasnih sedamdedsetih prvi puta opisan ovaj poremećaj, nije bilo jasne poredodžbe o veličini problema i broju zahvaćenih osoba. Pacijentice su se počele javljati liječnicima tek kada se o tom poremećaju počelo više govoriti u medijima. Pokazalo se da je, zapravo, riječ o tajnoj bolesti.

Osobe oboljele od bulimije imaju i neki dodatni psihički problem. Najčešće je to depresija. Uspješnost liječenja koje se sastoji od prihofarmakoterapije i psihoterapije ovosi prije svega o kombinaciji bulimije s još nekim od prihičkih poremećaja. Važno je naglasiti kako za bulimiju nema magičnog lijeka. Psihoterapija zahtijeva velika odricanja i može biti dugotrajna. Dobri se uspjesi postižu primjenom kognitivnobihevioralne terapije u osoba koje nemaju kombinirane poremećaje. Bulimija ne prolazi sama od sebe. Roditelji moraju shvatiti kako nije riječ o „zločestoći“, lošem ponašanju ili lošoj navici koja se vlastitom odlučnošću može dokinuti, već je riječ o poremećaju – medicinskom stanju koje zahtijeva liječenje.

Prof. dr. Vesna Vidović, Klinika za psihološku medicinu med. fak. Sveučilišta u Zagrebu, autor knjige „Anoreksija i bulimija“, Psiha 1998.
 

 Nada

Udruga "Nada"
Ksaver 200
10000 Zagreb

Gsm: 099 848 51 67

E-Mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript